Skip to main content

Full text of "Enver Muratovic Iza Mene"

See other formats


Enver Muratovic 

IZA MENE 

(izbor iz poezije 1996-2013) 




NVO CENTAR ZA KULTURU BIHOR 



Petnjica, 2013. 



NI RODENOJ PJESMI SE VISE NE MOZE 
VJEROVATI 

Enver Muratovic: IZA MENE 
(izbor iz poezije 1996-2013) 



Naoko skrta na rijecima, mnogo nam kazuje 
poezija Envera Muratovica. Bez viska kazivanja i s 
neoborivom vjerom u stih, nastupa ovaj pjesnik, kao 
iz prikrajka, ali pravo u srz pjesnistva. Istinski citaoci 
poezije sigurno su se zazeljeli ovakvih stihova, gdje 
se ritam ostvaruje svedenim, istancanim iskazima 
i koji energiju crpe iz onih tenia koje su danas 
uglavnom skrajnute. Otuda moramo nazvati veoma 
hrabrom Muratovicevu pjesnicku avanturu. U njoj 
ima mjesta za nepravedno zaboravljene motive. 
Recimo, za prirodu s kojom se cesto danasnji covjek 
i pjesnik mimoilaze, ali kojom se i danas objasnjava 
to nesavrseno bice. Tu je, naravno, kljucna pozicija 
pjesnika u svijetu, tog usamljenika nenaviknutog 
na razna ispoljavanja surove okoline, bez obzira na 
doba u kome saucestvuje. 

U tim jezgrovitim, potpuno nenametljivim 
zapisima, Muratovic nastoji dostici pjesnicku 
mudrost koju dijeli sa bliznjima. Zato se uglavnom i 
oslanja na „starinske" knjizevne forme, kojima nalazi 
aktuelnost pjevajuci o onom sto nikada ne moze biti 
prevazideno. U tako postavljenom kosmosu, osnova 
moze biti haiku, ali haiku je na neki nacin prisutan i 
u sonetu, izmedu njegovih savrsenih granica, medu 
svim kazivanjima autora knjige Iza mene. 

Jasno je da je Enver Muratovic odabrao tezi 



put. Izuzet od pomodnih tokova, povucen u osamu 
stvaralastva, posvecen zavicaju kome se pjesnik 
uvijek vraca. Nikad otuden od poezije, bavi se 
sudbinom covjeka koga poznaje, onoga koji mu je 
po mnogo cemu - blizu. Pjesnikovo je da posmatra, 
da osjeca i da prevodi. Od onog sto vidi, sto osjeca 
i sto pamti, on gradi pouzdane zapise, koji nas 
vracaju blagim poetskim tonovima. A oni, na srecu, 
ipak ne zastarijevaju. 

Muratovic zna i osjeca da je jesen njegovo 
doba, jer kako pise jedan od prvih i posljednjih 
crnogorskih lirika Leso Ivanovic - „Svako nosi 
sobom svoju jesen". Svoja godisnja doba, Muratovic 
nosi kao dar i teret koji nikog ne opterecuje. I zivi 
poeziju. Zivi je kao sjenku. 

Na jednom mjestu, u ovom izboru koji bi, 
zacijelo, mogao biti i drugaciji, Muratovic porucuje 
da je pjesma njegova „puna vode". Civilizacije se 
po vodama poznaju. Poznaju se i poetike. Voda 
je njegova, njegova pjesma - puna zavicaja. Ibar 
protice ovim prozivljenim redovima. Ono sto je Lim 
za Ratkovica, to je Muratovicu - Ibar. Samo, kao da 
nekako tece tise, ali uvijek mu je u dusi i u venama. 

Enver Muratovic nije pjesnik eksperimenta, 
nije pjesnik koji ulazi u polemiku sa okruzenjem. 
Samo otiskivanje ka stihu, uspostavljanje je dijaloga 
sa svijetom. Jednog nepravednog dijaloga u kome 
je pjesnik - uvijek gubitnik. Pa i samim rodenjem. 
„Blizi kraju no pocetku", uvijek smo, pjesnici. Tako 
kazuje Muratovic, bez teznje da se odrekne nekad 
i nimalo lagodnog tereta pjesnistva, niti ogrtaca 
zavicaja. U osnovi njegovog pjesnickog osjecanja 
svijeta je briga za bliznjeg, za covjeka... Cak i njegov 



„obracun''sasvijetomjestetih.Aliibolan, upecatljiv. 
Njegova je poezija, u stvari, vjerno oslikavanje onog 
sto nam se desava ili onog sto nam se vec desilo, a da 
to i ne znamo, ili da necije duse nose iste te patnje. 
I dobro je sto Enver u svemu cuva tu zacudenost 
nad svijetom. Kao kod Ervina Jahica u izvrsnoj 
knjizi Kristali Afganistana: „... dusa se uznemiri kad 
pomisli / da je uzaludnost njezin cilj". A kako bi 
drugacije? 

Pjesnici su, dakle, uvijek obiljezeni; oni uvijek 
drugacije razgovaraju sa stvarnoscu. Isto tako, oni 
se radaju sa drugacijim nasljedem. U svijetu gdje se 
nekad cini da je sve postavljeno „naopako", pjesnik 
djeluje kao stranac, kao gost. Zato i trazi srodnost 
sa prirodom, sa rijekom, sa danima izgubljenim 
i nestalim, sa sjetnim sudbinama zivota koji je 
uvijek - sjecanje. Medu odrednicama tog poetskog 
registra vrijedi traziti sustinu poetike Envera 
Muratovica. On osjeca da se nalazi medu onima koji 
su prozvani ili odabrani da strijepe nad svijetom 
oko sebe. S istancanim osjecajem, njegovi stihovi 
dodiruju sudbine obicnih, bave se tim „malim 
smrtnim stvarima" koje su svijet sav. Zato je svaki 
stih ove knjige nalik drhtaju. Jen ne moze pjesnik 
u svom traganju za sobom, zapostaviti sve ono sto 
mu je blisko, ljude, prostore, duhovnost i si. Takva 
bi poezija bila tek „prazan puteljak". A Muratoviceva 
poezija nije prazna dzada, nego je dunjaluk prepun 
prica o zivima i mrtvima, u kome je pjesnik onaj 
posmatrac i zapisivac, sto iz sjene stvara i boluje. 
Onaj koji istrajno, uprkos svemu, cuti jednu pjesmu. 
I pokazuje nacin kako u svemu moze da stanuje 
pjesma. 



Kao da jednu te istu pjemu pjeva Enver 
Muratovic. Zapitan i pomiren, on trazi kucu svoju, 
a zna da je izvan jezika ne moze, niti hoce naci. Pri 
tome, svima nam namece pitanje: sto je covjek? 
Danas, kad se „ni rodenoj pjesmi vise ne moze 
vjerovati..." Trazi on nepoznate zemlje u ljudima, 
sa nama dijeli znane mu sudbine. Jezgrovita su 
to kazivanja koja poprimaju nekad i antologijske 
tonove kao u pjesmi „Zidar". Da upoznamo i ne 
zaboravimo onaj osjecaj ozidan rijecima: „Iz svake 
knjige javljas se cutke". 

Sjetice se citalac ove po mnogo cemu ciste 
poezije u ona jutra kada „mirise odsutnost". I onog 
iznenadnog zajednistva sudbina zivih i otislih. 

Muratovic se, kako rekosmo, u izboru Iza 
mene iskazuje kao cuvar pjesnickog jezika, ali i kao 
zastitnik starih pjesnickih tema i formi. Dobro on 
zna da svaka poezija iz tisine nastaje. Zblizimo se 
onda s torn tisinom i podrzimo pjesnika u svom 
plemenitom i vrijednom naumu. Ne zaboravimo 
da je on odabrao skrajnutu poziciju koja pjesniku 
odlicno pristaje. Citajuci ovaj rukopis, sjetimo se i 
naslova jedne knjige velikog haiku pjesnika Macua 
Basa Uska staza ka dalekom sjeveru. Onda, obrnimo 
taj redosljed i pronadimo nesto siru stazu ka sjeveru 
koji nam zahvaljujuci pjesnicima poput Muratovica 
nikad ne moze biti daleko. 

Pavle Goranovic 



O POEZIJI ENVERA MURATOVICA 

Sasvim usputne impresije 
o jednom nacinu pevanja 



Pesma, njena celost, svet njen, biva potpun 
onoga trenutka kada pesma ude u svet i tamo 
ostane, toliko dugo da se vise ne zna sta je pesma, 
a sta svet. Jer pesma, ako nije svet, nije ni zivot, a 
ako nije zivot, onda je samo rec: velika, mala, setna, 
teska, laka, nezna ali samo rec na kojoj ne pociva 
ni svet ni bilo sta u njemu. Pesma je mitsko mesto 
sveta. Njegova reinkarnirana idejnost, esencija 
onoga sto jeste, ili sto bi mogao da bude, a sve kroz 
reci, i sve pred recima. 

Poezija Envera Muratovica, o jednom svetu, o 
njegovom lieu i nalicju, zna mnogo. jednom svetu 
i jednom coveku u torn svetu. Kao takva, ona ne zeli 
da bude od onih pesnickih zamesateljstava koja 
nezadovoljna svojim oblicjem, i vec artikulisanim 
glasom, pokusavaju da iskoce iz sopstvene koze 
trazeci se kroz slutnju novine, eksperimente, 
odstupanja, deparadigmatizacije poetskog govora, 
prizivanje artizma i ekscentricnosti, milosti slucaja 
ili pomoci neke vise, najcesce mracne sile. 

Muratoviceva poezija ne zeli da se upusti u 
preispitivanje sveta. Ne zeli da zakoraci sa one 
strane poznatog, u naslut, u rizik priziva. Ona 
opredeljeno ostaje dosledna svetu koga zna, i 
coveku onakvom kakvim ga vidi, u vremenu koje se 
deli na ono proslo i ovo sadasnje. Pa zato taj covek i 
takav svet (ako je razlika vidna ili bitna), a i jedan i 
drugi gotovo bivsi, postaju uporisna tacka pesnicke 
red, habitus pesme i njene stvarnosti. 

Postavljajuci stvari ovako, sa svim 
ideologijama ciljanog znacenja (koje je u osnovi 



moralizatorsko), ne mozemo da ne primetimo kako 
Muratovicevo pevanje, ima sve one odlike lepog 
pesnickog rukopisa, cija je forma davno osvojena i 
postavljena, kao uzor pesnickoj vestini. 

Knjiga Sunce u casi (1997) realizovana je 
preko poetickog modela haiku poezije: izuzetno 
sazete i veoma stroge pesnicke forme koja pleni 
kako svojom minijaturnoscu tako i vanrednom 
sugestivnoscu. Zato nije cudo da su prve haiku 
stihove pisali hinduisticki svestenici, iz prostora 
osame i kontmplacije, sa jakom emocijom 
predmeta i dogadaja, koji opservira lirski medijum. 
Muratovicev haiku nosi svu tisinu dozivljaja, 
opisanog poetskim slikama jednog prostora, 
obelezenog zimom, bujanjem proleca, tisinom 
jeseni, starackom sedinom ili kakvom drugom 
zatecenom predmetnoscu. 

Ciklus Minijature (1997) ni po cemu nece 
predstavljati znacajniji otklon, ali ce donekle 
pomeriti ugao posmatranja, koji ce sa primarnosti 
deskriptivnog polako poceti da oblikuje diskurs u 
cijem ce centru biti ideologija prostora i vremena. 
Eksplicitnost ovog tipa dace zapitanost nad 
covekovim fatumom. 



Selili smo se 
I doseljavali 

Ali nas nikada 
Nije bilo! 



(Selista) 



Teznja da se struktura pesnicke knjige 
legitimise preko ciklusa je proizvod intencije 
jedne struje modernog pesnistva koja je, 
zasicena kondenzacijom, hermetizmom, gustom 
metaforicnoscu, ozivela potrebu za duzim 
pesnickim oblicima. Teznja ka jedinstvenijem i 
vecem pesnickom delu ispoljila se u stvaranju 
celovitih pesnickih knjiga, a ne zbirki pesama, u 
kojima se pesme organizuju u cikluse, itd. Kod 
nas se pojavilo i shvatanje da je ciklus pesma, ili 
organizovana zbirka pesnickih ciklusa, zamena za 
veliki oblik. 

Haiku iz rata, objedinjen pod viseznacenjskim 
naslovom Tragovi (1999), suocava citaoca sa 
atmosferom, prvenstveno atmosferom u kojoj se 
nalazi pojedinac, a taj pojedinac je uvek i zrtva koja 
se od strane kolektiva prinosi na zrtvenik istorije. 
Nema u ovoj poeziji one potrebe, a koja najcesce 
prati rat kao mogucnost, da se skrivanjem iza velike 
ideje ubegne u opravdanost prisustva, a samim tim 
i aktivizma individue. Ne, ovde je sa jedne strane 
covek, od krvi, mesa i secanja, a sa druge strahota 
onoga u cemu taj isti covek moze da se nade. Ovde 
se desava jedna prilicno zanimljiva stvar. Poeticki 
obrazac haikua, njegova paradigma, normativizam 
njegov, postaju mera logike i smislenosti u 
svetu potonulom u dezintegraciju, rastakanje i 
konacnu dehumanizaciju. Tim minijaturama, gotovo 
matematicki definisanim, pokusavaju se uzglobiti sve 
one vidne i nevidne iscasenosti sveta, koje rat pokazuje, 
u oblicima opipljivog haosa. 

Gazimo blato 

Urovu. Posljemu 

Kapi skakucu. 

(Kapi) 



U prvom delu se nalazi slika. Strasna ratna 
slika. Blatni rov i strah, najverovatnije. I oni, u 
svemu tome, pod slemom. On, koji vrednuje svet, 
u dobovanju kise vidi/cuje/oseca skakutanje 
kapi. U ovoj deminutivizaciji, onomatopejicnosti, 
u bezazlenosti ekspresije glagola skakutati kao 
da se krije spas. Spas od ozveravanja sveta, i 
spas secanja na lepsi i pametniji svet. Jer pandan 
katastroficnosti, u koju je svet zapao, ipak postoji. 
Postoji druga strana koja odrzava smisao i zdrav 
razum. Ta druga strana je potreba subjekta za 
igrom, za ludensom. To skakutanje kapi priziva 
infantilnost i bezazlenost, pruzajuci ih kao odgovor 
za ono sto se vidi. A vidi se istorija, koja se dogada. I 
koja je po meri coveka, uvek 

Knjiga pesama Naopako (2004) donosi 
ostvarenost eksplicitne melodije. Sloj zvucanja 
se konstruise pomocu metricke seme vezanog 
stiha koji veoma uspesno komunicira sa slojem 
znacenja. Jer, prikazane predmetnosti nemaju nista 
od vreve i incidentnosti savremenog doba da bi 
takva njihova arhitektonika uslovila i Slobodan stih 
kao jedinu mogucnost pevanja, vec su situirane 
u izolovanost vremena, u vidnoj daljini proslosti, 
za kojom se zali. Pa pesma postaje zal za proslim 
vremenom, i svim onim sto je cinilo takvu proslost. 
Lirski subjekat ne traga za razresenjem konflikta 
na liniji nekad-sad, on emanira svoju duboku 
naklonost tome nekadasnjem sto se odziva kroz 
lik oca. Oslovljavajuci oca, oslovljava se bivsi covek 
bivseg vremena, moralnijeg, ljudskijeg, tiseg, 
jednostavnij eg vremena, ali bivseg. 

Muratoviceva pesma nije nova, ali jeste licna. 
Licna onoliko koliko je lican svet o kome se ne pise, 
vec peva. Kao takva ona ulazi u registar pevanja 
koja nisu strana nasoj pesnickoj tradiciji. U njenoj 



10 



osnovi je sentimentalnost, impresija, fina melodija, 
jasna linija citkog rukopisa, kao intenzivan dozivljaj 
sveta i potreba da se taj dozivljaj kaze. 

A to je, ponekad, za pesmu sasvim dovoljno. 

Radoman Cecovic 



11 



SUNCE U CASI 

(haiku, 1997) 



1. Krisomse smije, 

Pokrivena samijom, 

Bezuba nana. 



2. U hladu lipe 

Starac prosipa kafu: 

Drhte mu ruke. 



14 



3. Ulazim u dom. 

Osinjak iznad vrata 

Josizdjetinjstva! 



4. Stiglo proljece. 

Sve tako, odjednom, 

Krene ka nebu. 



15 



5. Ostanu prazne, 

Poslije duge zime, 

Djecje rukavice. 



6. Niz zaledenu 
Rijekuklizajuse 
Djecai - vjetar! 



16 



7. Opravlja lasta 

Na krovu vikendice 

Staro gnijezdo. 



8. Sa spomenika, 

Bronzano lice borca 

Gledaunebo... 



17 



9. Tek kada stigoh 

do kapijegroblja- 

sjetih se cvijeca! 



10. Ubisagama, 

Sijedistaracnosi 

Cijelu jesen. 



18 



DVA ZIMSKA HAIKUA 

1. 

Sve dokje zima, 

Otac kroz prozor gleda 

Prazan puteljak. 



2. 



Zimska tisina: 

Nekoliko stopa do 

Stale i - nazad. 



19 



MINIJATURE 

(Iz zbirke UZMI I OSTATAK MENE, 1997) 



*** 



Moje selo: 

Saka kuca 

Pod gustim krosnjama. 



22 



ZIVI I MRTVI 

(Molitva) 

Vise nas mrtvih 
U grobovima, 

No zivih 
Na Dunjaluku. 



Boze, 

Neknebude 

Da nas je vise 

Zivih u groblju 

No mrtvih 
Na Dunjaluku! 



23 



SELISTA 

Selili smo se 
I doseljavali, 



Ali nas nikada 
Nijebilo! 



24 



ISTINA 



Doci ce Dan - 
Kajacese covjek. 

Doci ce Vatra - 
Nicega nece biti! 



25 



RUKE 

Vodu s cistog izvora 

Cobaninpije 

Iz prljavih ruku. 



26 



RATNI PLIJEN 

U vazizacvijece: 

Do poladjecije oci, 

Od pola kajanje! 



27 



*** 



Izbjeglicama 

Dijele pomoc: 

Konzerve nade. 



28 



*** 



Mirise jutrom 
Tvoja odsutnost 
Sa krila leptira. 



29 



LOVNICA 

Lovili su mnogi 
Ovuda... 

Otisli su svi 
Praznih saka. 

Sa kamenom 
U ocima! 



30 



DRUGA OBALA 

(2001) 



ZMIJA 

Ujela me za srce 

I otisla, mirno, 

Na drugu obalu. 



32 



BIHOR, 1943. 

(moguci epitaf) 



Ovdje smo! 

Zar ne cujete zveket 
Kostiju pod sobom?! 



a 



ZIDAR 

rahmetli ocu 



U svemu 
Ostavio 
Dio sebe 

Sadsa 

Zidovima 

Besjedim... 

... I placem.. 



34 



SONET BEZ BROJA 

Safetu Hadrovicu Vrbickom 



Pjesnicezavicaja! 

Ima te u otkosima ljeta, 

U prtinama zime... 

U Vrbici - i kad nisi! 

Ima ti imena 

U poju vrabaca 

I pjesme tvoje 

U zalosti vrba... 

Pjesnicetuge! 

Sve ljubavi stale su 

Ustih pjesme; 

Sve rane 

Zalijecilesunoci- 

Svi grijesi - oprosteni su! 



35 



KUCA 

Uvukla se noc u kucu-sobu. 
Sa ognjista smije se plamen. 
Kao da sam u svome grobu! 

Napolju lavez i pjesma meka... 

Traju zvijezde... Postajem kamen. 

Susti, kroz selo, rijeka... 

Zatvaram oci. Sanjam, budan: 

Noc je, a sunce grije!? 

Kuca-soba gori! Cudan 

Dan k'o nijedan prije. 

Vise nema kuce moje! 

Nema ni mene na ognjistu. 

Jedino vrane kosture broje. 

Jedino crvi moje oci istu! 



36 



TRAGOVI 

(haiku iz rata 1999) 



1. Proljecna kisa: 

Ispod lijeske mokri 

Ja i - puska. 



2. Preko livade - 

Potocic. Cvrkut ptica 

Velicanstven je! 



37 



3. Gazimo blato 

U rovu. Po sljemu 

Kapi skakucu. 



4. Tekje svanulo. 

Po cijevi tenka 

Skakucu vrapci. 



38 



5. Ratujemo, 

A pjevamo - 

Kao dase radamo! 



6. Dobro maskiran, 

Odao sam se sjajem 

Suze u oku. 



39 



7. Ona ode 

Svojim putem. Ja svojim. 

Zmija. 



8. Vrijednimravi 

I zraci zlatnog Sunca 

Miluju ruke. 



40 



SLIKE STVARNOSTI 

(na ulasku u 21. vijek) 



Oprosti, Boze, sto ne postoje rijeci 

Kojima bih svijetu podario 

Utjehu, 

Jer teska su vremena u nama - 
Jos gori ljudi oko nas! 



41 



Ni brat bratu - brat! 

Cudan vakat. 
Cudne rijeci. 

Vise se ni rodenoj pjesmi 
Ne moze vjerovati - 
Kad pjeva o vedrini! 



42 



AV,AV 

Lajao bih 

Na zivot 

Kao kuce 

Na kosku! 



43 



*** 



Mozda se ovdje 
Prekine moj Zivot! 



Ko bi nastavio 

Cutati 

Pjesmu?! 



44 



NAOPAKO 

(2004) 



UZALUDNI KAO SUNCE 



Je li meni kazna Boga 

Da ni u snu tebe nije, 

Da se jutro tupo smije 

Kao zmija ispod stoga 

Je li, oce, mozda tvoja 
Zelja da se ne sretnemo 
Da u grkom moru znoja 

Kao vaske istruhnemo 

Je li, oce, zbilja tamo 

Crno nebo sve do Boga - 

I jos crnje ljudsko srce? 

Da li ovdje tumaramo, 

Obliveni pjenom smoga, 

Uzaludni kao Sunce?! 



46 



Dobri oce, oce mrtvi 

Da li cujes jade srca 

Previse je palo zrtvi 

U toj borbi protiv sunca 

Previse je krvi, znoja 

Prosuto po Zemlji srama 

Previse je ova moja 

Pocrnjela crna tama 

Premalo je, oce, ruku 

Pruzenih za pomirenja 

Sve vise smo braca vuku 

I robovi nepostenja 

Premalo je ljudi zbilja 

Da su ljudi kao prije 

Pobjegli su ispod bilja 

Vrebaju nas ljudi-zmije! 



47 



Ni zavicaj vise nije 

Kao prije. Tamo, sada, 

Nema lica da se mije, 

Jabuka i prasnih dzada 



Ali, oce, ima neceg 
Sto me vuce izdaleka - 
Dok smrznuto pada vece 
Valjda konop sa direka! 



48 



Jos se, oce, sleglo nije 

Lisce ispod koze neba 

Nit' je Sunce da upije 

Stiglo rosu sa tvog hljeba 



Jos titraju u ocima 

Slike mrtvih, krv na nozu 

Odavno je stegla zima 

Odrala nam toplu kozu 



Jos nam gore ispod nogu 

Kosti djecje k'o igracke 

Okrenuli leda Bogu - 

K'o misevi ispred macke! 



49 



NAOPAKO 

Naopako zivot tece 
Naopako rastu trave 

Naopako pada vece 
Naopako misle glave 

Naopako sume sume 

Naopako oci vide 

Naopako glumci glume 

Naopako i jaidem 

Naopako zvijer rezi 

Naopako poje ptice 

Naopako jutros bjezi 

S ogledala moje lice! 



50 



ISPOD PLISA 

Obrali su crvi sljivu 

Zavrsena prica ova 

Otjerala svu koprivu 

Jesen rana iz korova 

Otjeralei pjesnika 

Iz postelje teske rime 

I slikara prazna slika 

Golog usred ljute zime 

Otjerale munje sunce 

Pa sad kao stigla kisa 

Pokopala tugom srce 

Pokrila ga metrom plisa. 



51 



PROGON 



Progoni me celo tvoje - njiva, 
Zavicajne bogaze i studi; 
Pored puta kupine i iva, 

Skamenjeni, meni dragi ljudi. 

Progone me kokoti i zore, 

Tromo sunce na tresnjama zrelim; 

Preduboke rijeke i gore, 

I starice sa usnama svelim. 

Progoni me, oce, tvoja casa, 

Puna kuca mrtvaca i zime, 

Progoni me kucna zmija, nasa, 

I djevojka koja nema ime. 



52 



PEHLIVANI 



Smrtgoni i covjeka koji bjezi 

KATO 



Nekad bliza, nekad dalja 

Kao sjenkapo ulici 

Vreba strasna smrt i kralja 

I prosjaka! Po toj zici 

Hodacemo kako koji: 
Neko danju, neko lunom 

Ista nam se kapa kroji 
Istim cemo Tamo cunom! 



53 



KROZ SUMU 



Sakupljam borove iglice, 
Pjevam ljepotu lista, 

Izmisljam sumske igrice: 
Ekipe ptica i glista! 

Smijem se nemoci zeca 

Ispred kera sto bjezi; 

K'o kad smo bili djeca - 

Vece na dan zarezi! 

Kroz sumu i sam suma, 

Crvic sto nasred druma 

Sudenu cizmu ceka; 

Kroz sumu, i na javi, 

Vukovi, izdaleka, 

Rade o mojoj glavi! 



54 



RATNIK PJEVA MRTVOM DRUGU 

Radisi Ilicu sa Uba, kojipoginu na pravoslavni 
Uskrs aprila mjeseca 1 999. na Kosovu 



Ti opet pjevas: Biljana! 

Ziva su mrtva usta! 

Ta pjesma, druze, tihana, 

Ostace ovdje pusta. 

Pjevas o Ubu, ocu, 
metku u tvom celu; 

glavi bebe na kocu 
Pjesmu proljecu, svelu! 

I reci Gospodu, glasno, 

Kako su teske rane, 

U granju ostala slika; 

U lice Njemu jasno - 
Pljuni kosovske dane 

1 apsurd spomenika! 



55 



PRIMAKNEM SE PROZORU 



JAZBINE 



Svakog ljeta prodem tiho 
Pored groblja, pored cilja, 
Obratim se nekim stihom, 

I pomislim: mi smo bilja 
Na pocetku i na kraju, 
Bez oslonca i okrilja, 

Mi smo Nista (vrapci znaju) 

A opet smo gladni svega - 

I pri zadnjem izdisaju! 



naziv groblja u zavicaju 



58 



U VRIJEME IZA UMA 



Potonuo ja sam, oce, 

U idilu pustog sela, 

Stopio se u glas kvocke, 

U sivilo od pepela; 

Odnio me vjetar lagan 

U vrijeme iza uma, 

Kad je ovdje neki Pagan 

Zamisljao kraj svog druma. 



59 



Do svog cilja, do mezara 
Idemo k'o guske mrakom, 

Dok u nama zivot stvara 
Bol sa svakim iskorakom! 

I sve luda iskusenja 

Postavlja nam kao branu: 

Metafore, poredenja - 

Krv djeteta kao hranu! 

Pa se, oce, pitam cesto 
Godinama zar se stara? 
II' k'o dunja sa ormara 

Mirisemo dugo, posve, 

I rastemo k'o tijesto. 

K'o jagode ispod rose! 



60 



MI, TA VOJSKA 

(Na Kosovu, nakon 610 godina) 



Ponavlja se prica davna: 

Bojno polje, ludi nozi; 
Mi, ta vojska, kazu, slavna: 
Krv u travi, strah po kozi! 

A u stvari, k'o u sahu 

Pioni smo ispred kralja! 

Mi, ta vojska, sva u strahu, 

Taze meso, rucak slavlja! 

Mi, redovi, zeljni doma, 

Vatre erne sa ognjista, 

Tu, nadomakbrodoloma, 

Pred vratima Cistilista! 

Mi, plasljivi kao srne! 

Blizi kraju, no pocetku. 

Mi, ta vojska, sudbe erne, 

Nikad blizi svome metku! 



61 



TI BUDI 



Ti budi daleko tamo 
Preko mostova trista; 

Ja cu i dalje ovako: 
Da padam poput lista... 

Ti budi daleko tamo, 
Ajacu ovdje leci, 
Sanjajuc' kako se znamo 
A stranci smo sve veci! 



62 



PRIMAKNEM SE PROZORU 



To rijeci carobne tvoje 

Probude me pred zoru. 

Pomislim kako si blizu - 

Primaknem se prozoru... 



63 



TEK 



Tek vatra zna za pjesme 

Koje proguta slasno 

K'o jastuk sto zna za nesne. 

Tek Ona zna da shvati 

I da joj bude jasno 
Kad treba da se vrati... 

Tek necu ni da pisnem 
kisi suza iz mene, 
A vucem tijelo gliste 

Preko zemlje i krvi... 

mrtvima, mrtve sjene - 

Najbolje govore crvi! 



64 



PREGAZITI DANE SIVE 



Jos me proslost nije stisla, 

Grubom rukom nije takla - 

Inace bi dusa svisla, 

Slomila se k'o od stakla! 



Jos mi snovi nisu more, 

Al' se plasim sebe sama; 

Mogle bi me vlazne zore 

Zatec' golog - a bez srama! 



Jos se drzim, hvala Bogu! 

Jos su moje rime zive. 

Ja jos hocu - a i mogu - 

Pregaziti dane sive! 



65 



NE VIDIM 



Lezeci ispod krosnje 

Ne vidim 

Kako sunce ulazi u tresnje 

I onepostajuslade... 

Ne vidim ni to 

Sto trave slave Boga, 

A lezim na njima 

Lomeci skrusene strukove. 

Ne vidim ni sebe 

Onoga ispod zemlje: 

Gomilu smrdljiva mesa - 

Crvlju gozbu! 

A lezim, 

Ko zna od kada; 

Ko zna do kada... 

Ko? 



66 



SONETI 



NOC PRVA 



Proguta crna zemlja 

Ostatak moga oca. 

Grozne li tisine - 

Slutim - u dubini! 

Kazu: meleci dodu - 

I mrtav drhti covjek! 

Za Boga pitaju: 

Jesi li vjerovao. 

Molim, pokriven mrakom, 

Za dusu mrtvoga oca... 

Grozne li tisine 

Ispod tihtata zutih! 

I mislim, grijesno, kuda 

Oceva ce dusa... 



68 



IBAR 



Ispod mosta nekud ode, 
Ode nekud ispod mosta... 
Kamen crni ispod vode - 
Samo kamen na dnu osta. 

I odnese voda vece, 

Vece crno Crnom moru; 

Ode voda da potece 

K'o rijec u razgovoru. 

Ostah, samac, nasred mosta, 

Zagledan u sebe sama, 

K'o da gledam kako gosta 

Putem grli gusta tama... 
Ispod mosta nekud ode 
Pjesma ova puna vode! 



69 



VUK I(LI) COVJEK 



Covjek s pamecu vuka, 

Hi vuku covjeku? 

Zapise crnim ruka 

Sve ratove u vijeku. 

S planine covjek vise 

Vidi i od vuka; 

Prvi doceka kise, 

Prvi gromove sanja - 

Ali ni vucijaruka 

Ne miruje ispod granja! 

Covjek lici na vuka, 

Nikad vuk na covjeka! 

Zapisuje i dalje ruka 

Sve ratove vijeka... 



70 



KLETVA 



Ukleti, valjda sa pravom 

(Preci nam lopovi bili!) 

Bolest se uvuce zdravom - 

Puno nas groblje, mili! 

I strah nas za djecu nasu 

Da kletva i njih ne smori; 

Mi zivi u smrt smo vasu 

Utkali sebe. Pa zborim: 

Veliki Boze, pomozi! 
Odagnaj rijeci zlobne 
Iz nase tisine grobne; 

Odagnaj, jer nema vise 

Snage u ruci, u nozi... 

Ta kletva nas opet sise... 



71 



MOLITVOM U SVITANJE 

Zaista to ne treba - 

Za mene brinuti brigu, 

Sve dok se ima hljeba, 

Zdravlja, po koju knjigu... 



Zaista potreban nisam 

Zaljenjabilo koga; 

Srecan - kad nema vriska 

Srecan - s vjerom u Boga! 



I zato: samo cuti. 

Zivot je trenut samo 

Odavde do Tamo; 



I nikad se ne ljuti - 

Mirna budi k'o janje, 

S molitvom u svitanje.. 



72 



K'O DA ME NI BILO NIJE 

Neka ti kazu nebesa 

Koliko ima te, Zeno 

U ovoj tisini plesa 

Krvi sto kljuca venom; 

Neka ti pokazu ptice 

Lepetom mekih krila 

Koliko zudim da lice 

Dotaknem tvoje k'o svila; 

Koliko hocu - a strah me - 
Obgrlit' lukavo, mila, 
Tvoj struk! A prah me 

Starosti polako krije... 

Bicu tek san sto si snila - 

K'o da me ni bilo nije. 



73 



SRIJEDA VECE 

Opet se volimo cutnjom 

Bez rijeci razgovor tece 

I tek smo poceli pricu 

Stigla je srijeda vece 



Stiglaje tisinapolja 

U nasu tijesnu sobu 

I miris kafe iz solja 

K'o dah zivota u grobu 



Opet gori po nama 
Mjeseca vatra hladna 
I sume betonske kule 



I svjetlo je-i tama! 
Bolesno mene si gladna 
Trave su ispovijest cule. 



74 



PETAKVECE 

To valjda zvijeri u nama reze, 

Iz tijela nasih punih smrada! 

A petak baca svoje mreze: 

Lovi subotu iznad grada. 

Lezimo... Trava nam prica 

Kako su ljudi nalik cvijecu, 

Kako je toplo ispod snijega 

Kad nebo upali mjesec-svijecu; 

I kada mraz hoda po kozi, 

Izmedu dlaka koje stoje 

I drhte kao vrbovo pruce. 

Osjecas li kako se mnozi 

Urlik u meni da te uzmem, 

Da stopimo se u jedno bice? 



75 



*** 



Ljubim kamen sto si takla 

Rukom svojom davnog ljeta; 

Ja - grijesnik, zeljan Pakla, 

Na svijetu - bez svijeta! 

Jer, bez tebe ljeto nije 
Kao ljeta prosla sto su; 

Nemam nikog da usnijem... 

Nikog nemam. Muke to su! 

Sada nijem smisljam kud cu: 

Putevi su svi za Nigdje; 

Ostao bih - nemam kucu! 

Ima 1' ista za me igdje? 

Ljubim kamen kud si prosla... 

Smrti, moja - dobrodosla! 



76 



DA UDES U SAN 



Iz svake knjige javljas se cutke, 

Dobro me drzis budnog do zore; 

Sklopljenih ociju, k'o u lutke, 

Odletis iz sna kroz prozore. 

I bolno hocu da te dovucem: 
Stezem ti ruku, ali bez snage; 

Kako i danas - tako i juce 
Nestajes usred srebrne magle. 

I ne znam kako do novih snova, 

I da li hoces biti u njima 

K'o u rijecima sto su slova; 

Cekacu zato, smrvljen od bola, 

(Sred vrelog ljeta - meni je zima!) 

Da udes u san mekano gola... 



77 



78 



SMRT GONI I COVJEKA KOJI BJEZI 

(Kato) 



Po zemlji hodio i nije mu bilo dosadno, 

nikad nije bio sam, sakupljao eho tudih, 

neizgovorenih rijeci i sklapao 

svoje svjetove... 

(zapis sa stecka) 

Zasto bi neko uopste pisao ukoliko ne misli 
biti iskren, ukoliko nema sta red na drugaciji, nov 
i originalan nacin, ukoliko ga nije zagolicala olovka 
u ruci ili cime vec pise, ukoliko u letu obicnog 
goluba na krovu komsijske kuce ne vidi gracioznost 
baletana iz labudovog jezera... 

U minijaturi se zapravo odlicno vidi s kim 
imamo posla ukoliko nam je pjesnik i stih prvi put 
pred ocima, vidi se njegova vizura svijeta i rezultat 
onoga sto je proslo kroz tanahno oko pjesnika. 

Muratovic u kratkoj formi sazima znacajne 
misli, naglasava ih, istice i pecati: 

Ostanu prazne, 

Poslije duge zime, 

Djecje rukavice. 



Sa spomenika, 

Bronzano lice borca 

Gleda u nebo... 



79 



Moje selo: 
Saka kuca 
Podgustim krosnjama. 



Muratovic svojim stihom podsjeca i na usud 
svoga kraja i ljudi u njemu: Selili smo se i doseljavali, 
ali nas nikada nije bilo... 

Upozorava, konstatuje, biljezi, pjeva... 

Ocito je da je u pitanju sasvim zrio pjesnik, 
koji staje rame uz rame sa znacajnim pjesnickim 
imenima Crne Gore. 

Nije bez razloga podnaslov ovoga teksta zapis 
sa jednog od mnogobrojnih bosanskih stecaka; 
svevremena mudrost uklesana u kamenu cijoj 
bistrini i pronicljivosti se i danas - neko cudi a neko 
divi... 

Da mi se ispod biljega die, svaki bi mi dan bio 
jedan novi zivot... sapuce i opominje mudra misao 
sa napuklog stecka. 

Moze zvueati kao nepretenciozno 
pretjerivanje, no u Muratovicevim stihovima, 
minijaturama posebno, ima neke jeke od one 
kamene, opominjuce i neprolazne mudrosti. 

Na svijetu se zapravo i smjenjuju samo ljudi, 
sve ostalo ostaje vise-manje isto, s tim sto covjek 
uci iznova, sa svakom generacijom od pocetka, od 
slova A, do filozofije, od ratova do derviskog mira... 

U divljem i sirovom svijetu moc pjesme i 
pjesnika svedena je na turbo-folk umjetnost. 
Poeziju, valja i to reci, makar i ne bilo mjesto, 
pisu ljudi koji su vise knjiga napisali nego sto su 
procitali, i svi iz nekog razloga misle da znaju pisati 
poeziju... 



80 



Ovaj izbor Envera Muratovica mnogim 
afirmisanim i onim drugim pjesnicima mogao bi 
biti bukvar, pa da od istog onog slova A krenu uciti, 
ako im je do ucenja... 

Oprosti Boze sto ne postoje rijeci 

Kojima bih svijetu podario 

Utjehu 

Jer teska su vremena u nama 
Josgori ljudi oko nas... 



(Slike stvarnosti) 

Muratovic ironicno konstatuje: Vise se ni 
rodenoj pjesmi ne moze vjerovati, kad pjeva o 
vedrini... 

Ovo je knjiga uspomena, album sa pozutjelim 
fotografijama, draga lica i behar zavicaja, pjesnicka 
sjeta i nemoc pred ljudskom gluposcu. Golema je to 
knjiga sa nevelikim brojem pjesama (ocito radena 
po pravilu - sto manje, to bolje...), snazna i krhka, 
jedna od rijetkih knjiga poezije kojima se zaista 
valja vracati i koje treba citati polahko, u tisini, sa 
uzivanjem ali i sa oprezom... 

Interesantne su pjesme u rimi koje Muratovic 
donosi u ovom izboru, a prema rimovanim 
pjesmama sam u principu prilicno suzdrzan i 
oprezan. U ovim pjesmama rima tece, prirodna je, 
a ne nazor i naopako rimovana i umjetna kako to 
najcesce znabiti... 

Otac je posebno istaknut u stihovima i 



81 



pjesmama, pa ni to, siguran sam, nije bez razloga 
tako kako jeste... 

Enver Muratovic posebna je pjesnicka kovina 
vrijedna citanja i iscitavanja, sarolikog pristupa 
realizaciji stiha i pjesme, jasnih i britkih minijatura, 
savremeni pjesnik odnjegovan na trajnoj 
vrijednosti klasika... 

I kad se zatvore korice njegove knjige, jeci u 
dusi eho duboke mudrosti stecaka: 

Da mi se ispod biljega die, svaki bi mi dan bio 
jedan novizivot... 

Mehmed Dedovic 



82 



SUNCE U CASI, A ZIMA SRED LJETA 

(o poeziji Envera Muratovica) 



Samim naslovom izbora iz poezije, Enver 
Muratovic daje, ako ne kljuc, a ono kalauz za 
razumevanje duse koja je u vremenu „iza" 
neumorno razgrtala magle i osvetljavala iskusenja 
trajanja. 

Iza mene je izbor poezije pesnika ciji format 
odreduje intelektualna snaga, lirski senzibilitet i 
vec izgraden stil. Suocavanje sa ovim pesmotvorom, 
za mene je znacajno iskustvo: sa jedne strane - 
nepoznat i dalek samo virtuelni prijatelj, a sa druge 
strane - savremenik koji u svetu ispraznjenom od 
ljudskih sadrzaja neguje kosmopolitske misli. 

Na to nas upucuje Muratovicevo Sunce u casi. 
Njegovo je, koliko i moje i bilo kog coveka sa bilo 
kog meridijana. 

Stiglo proljece. 

Sve tako, odjednom, 

Krene ka nebu. 

Haiku, kao kratka forma pesnickog 
izrazavanja, nisu pesme o cvecu i leptirima, to je 
daleko vise filozofija, zelja da se ostane u harmoniji 
sa prirodom, ljubav prema ljudima i plemenitost. 
Haiku stih je kratak snimak, skica, trenutak 
pesnikove percepcije, a na nama je da asociramo 
na osnovu svega nekoliko reci isteklih iz pesnikova 
srca i da od skice napravimo pricu. (Sa spomenika 
/ bronzano lice borca / gleda u nebo... ili Sve dokje 



83 



zima / otac kroz prozor gleda / prazan puteljak.) 

Minijature Uzmi i ostatak mene emotivnu 
erupciju lako prenose i na one sa „tvrdjim uhom". 
Dragulj poput „Selista" je sudbinska potvrda ali 
i prorocanska vizija u neku ruku: Selili smo se i 
doseljavali / ali nas nikada nije bilo. 

Prelepa minijatura: Mirise jutrom / tvoja 
odsutnost / sa krild leptira... jeste pesnikovo javno 
priznanje da nekoga nema, ali on je kao pesnik svoj, 
bas i zbog toga sto nas ostavlja da slutimo boju 
uspomene sa krila leptira. 

Iz pomenute zbirke, antologijskog karaktera 
su sigurno; „Lovnica", „Ratni plijen" i „Istina". 
Pesnici nikada nisu menjali svet. Zna to i Muratovic, 
ali on se ne miri sa postojecim i ove pesme su 
odgovor na ociglednu agresiju loseg nad dobrim, ali 
neminovno: Doci ce Dan, kajace se covjek... 

Poezija Envera Muratovica je stvaralastvo 
bez buke i fanfara. Halil Dzubran za takve kaze da 
su tudinci u svojoj zemlji i bliznjima nepoznati. 
Ophrvan spoznajom i samospoznajom, posezuci za 
filozofskim ali i drugim iskustvima, ova poezija je 
jedno lepo tkanje. Ovo je knjiga neretko tuznog ali 
ipak lepog secanja koje ce nadziveti imena uklesana 
u hladnom kamenu. Ova je zbirka stit od zaborava. 
Ni lepo ni ruzno se ne sme zaboraviti! Prvo da bi se 
ponovilo, a drugo da se ne ponovi. Zato su vazne 
knjige. Njihov zadatak je da nas uvek vracaju svom 
ishodistu - ljubavi. 

U pesmi „Zmija" iz zbirke Druga obala, pesnik 
otkriva svoje ali potvrdjuje i mnogostruka nasa 
iskustva: Ujela me za srce/i otisla mirno/na drugu 
obalu. Jedna od „jacih" pesama je pesma posvecena 
ocu. Sad sa zidovima besjedim... i ne stideci se, kaze: 
... / placem. Iz ove zbirke nizu se sjajne perle na 
pesnicku nisku kao sto su: „Kuca", „Sonetbez broja", 



84 



„Tragovi"... na nju se nadovezuju pesme iz knjige 
Naopako, kao odgovor nasoj svakodnevnosti, zivotu 
koji se desava oko nas, u nama, ali koji neumitno 
prolazi... U ovim pesmama ne trijumfuje smisao, jer 
svet je naopak, ali sto je najvaznije - nema patetike. 
Ona je iz Muratoviceve poezije prognana, a sigurna 
sam da je tamo nikada nije ni bilo. 

Pesnik Enver Muratovic nas je kroz pesme 
darovao parcetom sveta koji je za sebe izborio, a 
shvativsi ga kao balast, morao ga pretociti u knjigu. 

Pesme kao sto su: „Noc prva", „Vuk i(li) covjek" 
„Kletva", „K'o da me ni bilo nije" sigurno ce pleniti 
paznju velikih poetskih znalaca i kriticara i naci 
svoje mesto u probranim zbirkama savremnene 
poezije. 

Iscitavajuci i dozivljavajuci izbor iz poezije 
Iza mene pesnika Envera Muratovica, ja sam se jos 
jednom uverila u najvazniji i najsvetiji podvig od 
svih postojecih - u podvig ljubavi u svakodnevnom 
zivotu. Talenat za ljubav svi posedujemo, ali je svi 
ne umnozavamo, zato toliko ratnih incidenata, 
jazova medu narodima, minskih polja i terorizma, 
jednom recju - nesrece... Ljubav ne trazi nista, 
ona daje... Otuda i ova knjiga u mojim rukama. 
Preporucujem je za iscitavanje toplo i s ljubavlju. 

A pesnika pozdravljam stihovima: 

Po cemu znas 

U kavezu ptico 

Daje proljece blizu? 

Razumenka Markovic 



85 



Izvodi iz kritike 



(...) U stihovima ovog autora ocit je proces 
fermentacije gdje se kristalise subjektivni dozivljaj i 
odstranjuju nanosi uticaja lektire velikih pjesnika... 

Zacudenost pred svijetom, metaforicna 
iznenadenja koja pjesnik postize u dijapazonu 
pjesnicke zapitanosti i odgonetke, cini ovu poeziju 
citljivom i svjezom, pitkom i svojevrsnom i lirsku 
notu njegove poezije prepoznatljivom. 

Zaim Azemovic, 1996. 



Izmedu poetskog govora i sveta postoji 
skrivena saglasnost, poezija ipak prethodi, 
imenuje stvari, oslovljava uspavanu svest i 
savest, budi iz sna, nudi jedino istinsko znanje. 
Rasklopivsi povrsinske i umorne slojeve jezika, 
Enver Muratovic oslovljava coveka koji je potonuo 
u sopstvene suprotnosti, koji se paralisao nad 
amoralnim svetom postajuci njegov integralni 
deo. On citaoca uvodi u lavirint oporih simbola i 
opominjucih znakova, u podrucja ocaravajuceg i 
preteceg, obelezena strepnjama, neizvesnostima i 
neiscrpnim oblicima zla. 

Kosmogonija cudnih simetrija i neocekivanih 
saglasja ukida granice izmedu red i sintagmi, dok 
izmedu reci i simbola ostvaruje jezicke cvorove 
znacenja koji pesmu vode tankom linijom izmedu 
arhaicnog i aktuelnog, paganskog i konfesionalnog, 
univerzalnog i nacionalnog, prvotnog i izvedenog. 
Sledsrveno tome, ova poezija sadrzi i posebnu vrstu 
fantastike koja nice iz rudimenta pamcenja ali i iz 



86 



lutalackih iskustava misleceg coveka po rubovima 
ljudske svesti i kolektivnog osecanja nesigurnosti i, 
pogotovu, fatumski intonirane melanholije. 

Slobodan od trivijalnih diktata poetickih 
normativizama i primitivnih generacijskih 
surevnjivosti, ovaj pesnik pazljivo traga za 
sopstvenim pesnickim izrazom i individualnim 
odnosom prema poetskim izazovima. Verovatno 
se zbog toga prilikom citanja ovih pesama stice 
utisak pesnikove namere da od iscezavanja sacuva 
sto sire domene iskustvenog i imaginarnog i da 
svoj meditativni lirizam prelije u prostranstva 
pojedinacnog i kolektivnog iskustva. 

Neosporna pesnicka relevantnost i 
odgovornost opstojava sigurno i monolitno unutar 
najboljih slojeva jezicke bastine i poetskog nasleda, 
kako tradicionalnog tako i modernog pesnistva. 
Enver Muratovic sugestivno cuva sonetni oblik i 
rimovani stih od ocekivanih i istrosenih relacija 
dajuci mu potpuno autentican i nesvakidasnji 
licni dah. Versifikacijska doteranost i tacnost, 
neusiljena i postepena, podsticana snaznim i 
istinskim inspiracijama, usaglasena je sa osnovnom 
pesnikovom namerom; da dopre do iskonskog i da 
saopsti simbolicno, da od pesme sacini magijsko 
ogledalo u kome cemo se svi oglednuti, kako sada 
tako i sudnjeg casa. 

Petar V. Arbutina 

(recenzija za zbirku pjesama NAOPAKO, 2004) 



Enver Muratovic, mladi i vec afirmisani 
pjesnik iz Rozaja, koji je relativno rano usao u 
Vatru zvanu Poezija, gori vec dosta dugo, sav se u 



87 



oganj pretvorio. Neobicna je to i samosvojna pojava 
pjesnicka na nebu nase savremene poezije. 

(...) 

Nekad se cini da je Muratovic u ovaj rukopis 
smjestio ono sto nije moglo stati u haiku, onda 
kad je emocija nadvladala sliku, ali se uticaj te 
forme, toga poetskog zanra, osjeca na mnogo 
mjesta i u ovim novim pjesmama, dajuci im kvalitet 
vise - neku novu aromu koja ih cini drukcijim i 
prirodnijim. 

Novim rukopisom Muratovic je prosirio 
svoje vidno polje, sto je dokaz uspona. Kroz stroge 
pjesnicke forme, kao kroz kakvo sito, on prosijava 
na finu granulaciju grumenje ljepote i odvaja od 
zloce, iako zna da oni i ne mogu jedno bez drugoga 
i da su svuda jedno drugome na domaku. I jednim 
i drugim Envera je zivot obasipao, i jos uvijek 
obasipa, ali on se ne da, on tvori Pjesmu. Jos to je 
ostalo. Bar kao lijek. Dosta, zar ne?! 

Zoran Raonic 

(recenzija za zbirku pjesama NAOPAKO, 2004) 



Svojom knjigom pesama Naopako, Enver 
Muratovic (1978), pesnik iz Rozaja, dosao je do 
svojstvenog izraza koji je u nekolicini pesama 
najavio prethodnom svojom pesmaricom Druga 
obala (2001). U novoj knjizi tri su dominantna 
tematska kruga: obracanja pokojnom ocu, rat na 
Kosovu 1999. (cijim strahotama je autor bio svedok 
izbliza) i ljubavna tematika. Sva tri tematska 
zahvata povezuje jedna ispovedna razocaranost 
i rezignacija nastala spoznajom sveta onakvim 
kakav zaista jeste - okrutan, satanski voden i skoro 






beznadan: 

Previse je krvi, znoja 

Prosuto po Zemlji srama 

Previse je ova moja 

Pocrnjela crna tama 

Poremecen sistem vrednosti, ciji smo svedoci, 
niti je nastao juce, niti je nastao slucajno. Da se 
tek tako pojavio, lako bi se mogao ukloniti. Ali 
postoji u njemu nesto neiskorenivo, odvajkada. 
Pogotovo je poslednjih godina, pa i decenija, u 
nasoj svakodnevici sve postavljeno obrnuto od 
normalnog. Tu pojavu Muratovic obelezava recju 
„naopako", koju u anafori daje u svim svojim 
strofama naslovne pesme u knjizi. 

Vidljiv svet, svet svakidasnjice, koji nam se 
kezi na svakom koraku, na ekranu, plakatu, iz 
novina, sa lica ljudi koje srecemo - podreden je 
vladavini globalnog zla, te nam je upravo dan i 
sunceva svetlost obasjala njegova otelotvorenja. Od 
njih se pesnik sklanja u noc koja, iako hladna, jeziva 
i okrutna, ipak predstavlja casnije pribeziste: 

Dan u meni, dusmanin ipodlac! 
Da li sam spreman za svjetlo sunca? 
Necu iz pjesme, bivsi Pjesnik bunca; 

Iz moje price, iz moje rime - 

Zato grlim noc kojoj ne znam ime 

I srce svoje naticem na kolac! 



89 



Obracanje ocu on u pesmi „Progon" dize na 
visi metafizicki nivo. Muratovicevo tuzenje: Progoni 
me, oce, tvoja casa dopunjujemo Pasternakovim 
vapajnim stihovima iz pesme „Hamlet": Ave, oce, 
ako si u moci, / Mimo mene ovu casu nosi. 

Cetvorodelna pesma „Krvavi dani", koja 
zatvara prethodnu Muratovicevu knjigu, i po formi 
i po sadrzaju bliska je pesmama kosovske tematike 
u knjizi Naopako. U secanju na rat 1999. godine, 
koji je doziveo kao vojnik, Muratovic pokusava da 
iskaze ono zastrasujuce, sto se tesko moze osetiti 
ako se ne dozivi, u rovu: 

Placu li majka, otac i brat? 

Da li me moja Caka sanja? 

Oni drugacije gledaju rat 

Negoja odavde ispod granja. 

Rat protiv NATO alijanse podrazumevao je 
neravnopravnu, moguce unapred izgubljenu borbu 
u kojoj je pesnikbio svestan svoje osudenosti, koju 
dize na nivo opsteg {Bezbeli, mrtvi smo, druze). 
Najpotresnija pesma o ratu u Muratovicevoj 
poslednjoj knjizi jeste sonet „Ratnik pjeva mrtvom 
drugu", posvecen Radisi Ilicu sa Uba, koji je 
poginuo na Uskrs. Pesnik u njoj iskazuje stav o 
nepodnosljivoj i nerazumljivoj patnji koja zadesi 
coveka: 

/ red Gospodu glasno: 

Kako su teske rane, 

Ugranju ostala slika; 



90 



U lice Njemu, jasno, 
Pljuni kosovske dane 
I apsurd spomenikd! 

Poslednji ciklus u knjizi donosi ljubavne 
pesme koje su, iako pesnika predstavljaju s 
nesto vedrijim osecanjem, neizbezno prozete 
ontoloskim tamnovanjem. Pri ovom ciklusu 
mozemo posmatrati i Muratovicev sonet „Srijeda 
vece" (objavljen nakon ove knjige u jagodinskom 
zborniku Srpsko pero), koji je napisao ekavicom 
koja, mada je on rodeni ijekavac, sjajno pristaje 
njegovom izrazu. 

(...) 

Enver Muratovic, svojim pesmama potresno 
vapajnog glasa, vezanih za prozivljeno, mahom 
mracno i mucno u svetu koji ga okruzuje, prednjaci 
nad vecinom mladih pesnika koji stvaraju u Crnoj 
Gori. Za takvo pevanje se podrazumeva i izvesna 
doza hrabrosti, koja se kod nas placa izopstavanjem 
iz glavnih mehanizama javne afirmacije. 

Nenad Milosavljevic 

(„Svedok pakla", Kragujevacke novine, 2005) 



Poezija Envera Muratovica, zaista je vrijedna 
paznje i vise od toga. Vrijedna je da se o njoj govori. 
Prvi susret sa torn poezijom, dakle, vec od prve 
pjesme, ukazuje da je rijec o ruci koja zna zbog cega 
arci i vrijeme i hartiju. Svoju paznju, a i vasu, kao 
mogucih citalaca, usmjeravam ka zbirci Naopako, 
koja se pojavila prosle godine u Rozajama. 

Od prvog ciklusa, naslovljenog ne slucajno 



91 



imenom zavicaja Bihora, gdje je na ognjistu „saka 
zara", kojom otvara svoju zbirku, citaoca vodi 
sigurna i snazna pjesnikova ruka. Mali svijet 
covjekov, cije su mecte, rodenje i smrt, a djetinjstvo 
i zavicaj najvazniji toponimi, vjesto je uklopljen u 
Svijet oko njega, koji cine Beskraj, bezvremenost, 
Vjecnost, vasiona... Zato on tako suvereno vlada 
stihom, zato ga tako povodljivo slijedite - iz pjesme 
upjesmu. 

Zavicaj-kuca-otac-prijatelj-ljubav. 

Ovim nizom pjesnik reda svoje motive, vjesto 
od njih gradeci univerzalne simbole u kojima 
prepoznajemo i njega, ali i sami sebe, i covjeka, u 
svakom narodu i u svakom vremenu... 

Ono sto nam kazuje kroz poeziju, jeste 
turobna i mracna svakodnevica, u kojoj njen 
narastaj prerano sazrijeva, jeste tragicni koloplet 
ljudskih sudbina, jeste anti-vrijeme, u kome mudri 
zacute, a budale progovore. 

To je ljetopis koji nastaje svakih pedeset 
godina, i koji se ponavlja na ovim prostorima. 
Ali, Muratovic nam to kazuje na osoben nacin, 
otvarajuci vrelo jezickih simbola, za koje smo 
mislisli da ga je vise tesko pronaci. 

Njegov zavicaj vise nije isti, nema tamo ni 
kuce, njegovog prijatelja odnijele su erne ptice, na 
kraju ostala je samo ljubav. Ne slucajno, ona je, kao 
i svjetlost, najveci simbol zivota i najveca pobjeda 
dobra i u Muratovicevoj poeziji. 

Njegova fantastika jeste mladalacko lutanje, 
jeste govor zlijezda i emocija, jeste uskovitlani 
zanos godina, koji misli da je njegov cio svijet 
ili dobar dio njega. Ali, nimalo slucajno, njegova 
fantastika je i narodno pamcenje i narodna masta. 
Pjesnik Muratovic ne prisiljava jezik da se povinuje 
njegovoj zamisljenoj formi, vec slobodno pluta 



92 



njegovim rukavcima i virovima, prepustajuci se da 
ga nose, ali siguran u svoju okretnost, da ne potone. 

Njegova metafora nije nategnuta, ona 
nagovjestava, a ne otkriva... Moguce je, 
njegova zbirka Naopako, nosi pecat turobnog i 
pesimistickog, mozda i mracne simbolike, moguce 
je da ima i onog bodlerovskog straha od zivota, 
ali i ushicenja njime. Ali, ona je i pomirenost sa 
sudbinom, sa kismetom i, u uvjerenju, da sve ono 
sto se na zemlji zbiva, usud je koji je nastao bozijim 
odredenjem. 

Pjesnik kaze: Nekad bliza nekad dalja / 
kao sjenka na ulici / Vreba strasna smrt i kralja i 
prosjaka / Po toj zici / Hodacemo kako koji / neko 
danju neko lunom / Ista nam se kapa kroji / Istim 
cemo tamo cunom. 

Sa veoma malo rijeci, uz majstorsku upotrebu 
religioznih i mitoloskih simbola, i jos bolju 
upotrebu jezika, Muratovic sazima sav covjekov 
zivot na Zemlji. Upotreba rime i, veoma cesto 
sonetna forma, koje Muratovic ljubomorno cuva, 
nijesu ovdje samo u funkciji ocuvanja pjesnicke 
tradicije. Njemu je tradicija samo dio temelja 
na kojemu smjelo konstruise svoju pjesncku 
gradevinu. To je vrsta graditeljskog i pjesnickog 
eksperimenta, opita kojima pjesnik tradicionalne 
forme podvrgava vlastitom, i mora se priznati, 
snaznom pjesnickom senzibilitetu. I to Muratovic 
radi, veoma uspjesno, ali oprezno, svjestan da i sam 
pjesnik moze biti zrtvom vlastitog eksperimenta, 
izgubljen u njenom lavirintu. 

Suljo Mustafic 

(„Poezija Envera Muratovica", 

govor na manifestaciji DANI MANJINA, 

Ulcinj, 19. 11. 2005) 



93 



Citajuci poeziju i opcenito knjizevno stvaranje 
Pjesnika, koje je uobliceno u zbirci naslova 
Naopako, tesko se moze presutjeti dojam ali i 
hrabrost izricaja, koji je okovan ostrim i britkim 
rijecima bola, otudenosti i tame. 

Recenzije, osvrti i komentari najbolje 
opisuju njegovo stvaranje. Sama forma knjizevnog 
ostvarenja raspeta je izmedu tradicionalnog i 
modernog stila knjizevnog izricaja, koja svoju 
snagu ipak iscitava u odbacivanju gravitacije. U 
tome se i ocituje Pjesnikova moc, jer bez srama 
ali strahom odbacuje sva ogranicenja o onome sto 
ce drugi reci i stvara poeziju koja ga „lansira" u 
prostore koji ga ispunjavaju, pa makar i sa sjetom. 
Naposljetku, mozda zato, jer su samo njegovi. 

Naopako, je za pretpostaviti pomno biran 
naslov, jer znacenje ne mora biti uvijek onakvo 
kakvim nam se cini; mislim da je u tome pravi 
odgovor ovog vrlog majstora pisane rijeci. 

Pa kao sto Bela Hamvas u djelu 
Nevidljivo zbivanje kaze: „Zadatak pjesnika je 
odrzavanje kontinuiteta veze izmedu covjeka i 
transcendentnog svijeta", za primjetiti je da je 
upravo Muratovic svojim stihovima jako snazno 
to ostvario i tko god dode u doticaj s njegovom 
poezijom, ne moze ostati ravnodusan. 

Koristiti tek obicne rijeci za prikazati i oslikati 
dojam o stihovima ovim, preslaba su snaga. 
Metafora strepnje i radanje nekog novog zivota u 
teznji smrti, poput jauka su radosti neceg novog i 
pomalo prestrasenog, a opet prizivanog. Za ove se 
stihove ne usudim reci kako su divni, niti snazni. 
Oni su olicenje transcendentnog koji uoblicuje 
u sebe sve epitete i sva bogatstva koja se mogu 



94 



prikazati u pjesnickoj formi soneta ovog pjesnika 
i tvorca koji zadaje visoke kriterije svima koji 
pokusavaju pisati u formi stiha. 

Nikolina Mojic, 2012. 



95 



96 



BIOGRAFIJA 



Enver Muratovic je roden 18. marta 1978. godine u 
Rozajama. 

Objavio zbirke poezije: 

1. ZA SUNCEM ZAVICAJA, MRZ, Pljevlja, 1996; 

2. SUNCE U CASI (haiku), Autorsko izdanje, Rozaje 
1997; 

3. UZMI I OSTATAK MENE, MRZ, Pljevlja 1998; 

4. DRUG A OBALA, KOMOVI, Andrijevica, 2001; 

5. NAOPAKO, Centar za kulturu Rozaje 2004. 

Zastupljen je u antologiji „Bijel behar" (poezija 
pjesnika Bosnjaka Kosova i Sandzaka), u antologiji 
„Tresnjev cvet - jugoslovensko haiku pesnistvo", koju 
je, u saradnji sa Centrom za Istocnu Aziju, 2002. 
godine objavio beogradski Filoloski fakultet, te u 
mnogim izborima poezije i haiku poezije u regionu. 

Poeziju je objavljivao u casopisima: LIPAR, MAJDAN, 
POBJEDA, KNJlZEVNA RIJEC, SVITAK, MOZAIK, 
SANDZACKE NOVINE, BOSNJACKA RIJEC, 
ROZAJSKI ZBORNIK i mnogim drugim. 

Zivi i stvara u Rozajama. 

WEB: www.mojapoezija.co.nr 
E-mail: poezija@msn.com 



97 



Sadrzaj 



DVA ZIMSKA HAIKUA 19 

ZIVIIMRTVI 23 

SELISTA 24 

ISTINA 25 

RUKE 26 

RATNIPLIJEN 27 

LOVNICA 30 

ZMIJA 32 

BIHOR, 1943 33 

ZIDAR 34 

SONET BEZ BROJA 35 

KUCA 36 

TRAGOVI 37 

SLIKE STVARNOSTI 41 

AV,AV 43 

UZALUDNI KAO SUNCE 46 

NAOPAKO 50 

ISPODPLISA 51 

PROGON 52 

PEHLIVANI 53 

KROZSUMU 54 

RATNIK PJEVA MRTVOM DRUGU 55 

JAZBINE* 58 

U VRIJEME IZA UMA 59 

MI.TAVOJSKA 61 

TIBUDI 62 

PRIMAKNEM SE PROZORU 63 

TEK 64 

PREGAZITI DANE SIVE 65 

NEVIDIM 66 



98 



NOCPRVA 68 

IBAR 69 

VUKI(LI)£OVJEK 70 

KLETVA 71 

MOLITVOM U SVITANJE 72 

K'O DAME NI BILO NIJE 73 

SRIJEDAVECE 74 

PETAKVECE 75 

DA UDES U SAN 77 



99 



Enver Muratovic 
IZA MENE 



Izdavac: 
NVO Centar za kulturu Bihor 

Urednik: 
Mirsad Rastoder 

Recenzenti: 

Pavle Goranovic 

Razumenka Markovic 

Mehmed Dedovic 

Radoman Cecovic 

Lektura i korektura: 
Ana Jankovic 

Portret autora: 
Aldemar Ibrahimovic, akademski slikar 

Dizajn korica i graficka priprema: 
Damir Skarep 

Za izdavaca: 
Selma Rastoder 

Stampa: 
„Kujevic" Podgorica 

Tiraz: 
500 



CIP - KaTanorM3ai(MJa y ny6nMKai(MJM 
Hai(MOHanHa 6n6.riMOTeKa D,pHe Tope, IJeTMite 

ISBN 978-9940-9473-1-6 
COBISS.CG-ID 22395152